U 10.20 smo na aerodromu Changi. Ovo je jedan od najmodernijih aerodroma u jugoistočnoj Aziji. Sve je uredno i vrlo visokog kvaliteta, što je i očekivano za Singapur. Idemo prema imigracionoj kontroli i očekujemo da vize dobijemo odmah i bez problema. Već sam pripremio dolare da platim vize kad doživljavamo prvo prijatno iznenađenje – viza je besplatna. Odlična vijest! Sve je gotovo za minut, udare nam pečat u pasoš i zvanično smo u Singapuru. Sve ide lako kad je zemlja organizovana i sređena, a Singapur je u tome u samom azijskom vrhu. Republika Singapur je grad – država na krajnjem jugu Malajskog poluostrva i sastoji se od jednog većeg ostrva na kojem je i sam grad Singapur, a koje se zvanično zove Pulau Ujong, i još 62 manja ostrva oko njega. Država je visoko urbanizovana, tako da je preživjelo skoro zanemarljivo područje kišne šume oko grada. Prvo poznato naselje na ovom području je Temasek, iz vremena kada je princ Parameswara odatle pobjegao i osnovao Melaku. Od 16. do 19. vijeka je bio pod susjednim sultanatom Džohora. 1819. godine Thomas Raffles je potpisao sporazumom sa sultanom u ime britanske kompanije Istočna Indija, po kojem je Singapur postao britanska trgovačaka ispostava, a 1826. godine cijelo ostrvo je postalo britanska kolonija. Thomas Raffles se smatra osnivačem modernog Singapura. U toku Drugog svjetskog rata, 15. febraura 1942. godine su ga okupirali Japanci nakon poznate bitke u kojoj su Britanci doživjeli ponižavajući poraz. Čerčil je taj događaj opisao kao najveću kapitulaciju u britanskoj istoriji. Nije ni čudo, s obzirom da je 60.000 Japanaca primoralo na predaju 130.000 Britanaca koji su se branili. 1963. godine je Singapur proglasio nezavisnost od Britanije i ušao u sastav novoformirane države Malezije. Zbog ideoloških razlika koje su se pojavile, nakon samo dvije godine unije, u avgustu 1965. godine, izdvojio se iz federacije i postao samostalna država. Zapravo razlike i nisu klasične ideološke, već bi se prije moglo reći da su bile rasne prirode.

Vlast u Maleziji je pod dominacijom Malajaca i oni su željeli da daju prioritet Malajcima u odnosu na Kineze i ostale, sa već spomenutim zakonom o Bumiputrima, a kao što je poznato većinu u Singapuru čine Kinezi, pa je razlaz bio logičan slijed događaja. Od svoje nezavisnosti, Singapur bilježi vrlo visok ekonomski rast, i danas se smatra jednim od četiri azijska tigra. Pojam „Četiri azijska tigra“ se odnosi na četiri najdinamičnije ekonomije Azije: Hong Kong, Singapur, Tajvan i Južna Koreja. Valuta koja se ovdje koristi je singapurski dolar, a za jedan euro se dobije dva $. Razmijenili smo nešto malo para, tek toliko da imamo za prevoz do grada. Sa aerodroma je najbolje sjesti u bus koji ide do grada, a nailaze svakih par minuta. Ovdje je transport savršen i ne postoji kašnjenje a buseva ima koliko poželiš. Na bus stajalištu je tabla na kojoj su upisane sve destinacije i koliko iznosi cijena. Problem je taj što se mora imati tačan iznos u sitnim apoenima, jer vozač autobusa nema ništa s plaćanjem karti. Kažeš mu gdje želiš da ideš i ubaciš tačan iznos koji si već prije pročitao na tabli u jednu metalnu kutijicu. Vraćanja kusura nema. To inače normalno nije problem, ali nama sada jeste jer nemamo ništa sitno. Nekoliko puta smo išli gore – dole po aerodromu, silazili, penjali se, pokušavajući da nađemo mjesto gdje da rasitnimo novac, a ne mogu da nađem ni mjenjačnicu u kojoj smo razmijenili novac, tako da sam popizdio i odlučio da uzmemo taksi.

Platićemo više, ali se bar neću više mučiti. Za bus bi nas dvoje dali 4 $, ovako za taksi dajemo 15 $. Jasno je da se ne isplati nervirati se i činiti nepromišljene korake. Možda će neko reći da 10 $ nije mnogo, ali kako se samo ti troškovi nagomilaju. Dolar ovdje, dolar tamo, i na kraju imaš gubitak od npr. 30 % cijele sume koju si ponio na putovanje. A šta bi sve mogao još da uradiš sa tih 30 %! Na aerodromu sam pokupio neke besplatne mape grada. Kako stvari trenutno stoje, najjeftiniji smještaj možemo naći u centralnoj gradskoj ulici Northbridge, na broju 490, a mjesto se zove Backpackers cozy corner. Smještaj u Singapuru je vrlo skup, a cijeli grad nije baš najpovoljniji za samostalne budžetske putnike sa malo para. U ovom gesthausu je dvokrevetna soba 65 $, twin soba je 45 $, i to će biti najjeftinije što smo našli. Naravno, mi uzimamo ovu od 45 $. Gesthaus ima savršenu lokaciju. Nalazi se u strogom centru grada, u jednoj od glavnih gradskih ulica, i sve je blizu odavde. To je dobra strana gesthausa. Loša strana je ta što soba izgleda kao zatvorska ćelija, bez prozora, sa samo dva metalna kreveta, ogledalom na zidu i ništa drugo. Buka koja dolazi sa ulice i nije neki problem.

Baba koja radi na recepciji ima neki mračan pogled i izgleda vrlo neljubazno. Ipak, vrlo rado sarađuje i želi da pomogne ako su nam potrebne neke informacije, tako da ne znam šta da mislim o njoj. Soba je užasna, samo ako nađemo danas nešto jeftinije, napuštamo sutra ovu ćeliju. Oko podne smo izašli u grad. Odmah preko puta gesthausa je veliki tržni centar Bugis. Za ove njihove trgovačke centre je potrebna mapa. Obično se ispred svakog i može naći mapa jer su ogromni. Nakon dosta muke smo uspjeli da nađemo mjenjačnicu i zamijenili smo 150 eura i 60 američkih $. Grad je fenomenalan. Ovo je mjesto gdje bi se moglo živjeti. Sve je čisto i uredno. Kante za smeće su na svakih deset metara. Singapur je poznat kao grad kazni. Bacanje smeća na ulici ili pljuvanje se kažnjava sa kaznama od nekoliko stotina dolara. Za konzumiranje droge ovdje se dobiju višegodišnje kazne, a za prodaju ide, naravno, smrtna kazna, brzo i efikasno. Ovdje čak i detaljno peru gume od automobila da ne prljaju ceste. Gume za žvakanje se mogu kupiti samo u apotekama. A zašto? Pa, na ulicama ne postoje one fleke koje nastaju na asfaltu kad bacite žvaku, a koje je nemoguće ukloniti. Singapur na sanskritskom znači Lavlji grad i lav mu je i zaštitni znak. To je 4. finansijski centar u svijetu. Grad ima preko 5 miliona stanovnika od kojih su 3.2 miliona rođeni ovdje i čine građane Singapura.

Ostali su strani radnici i studenti. Većinu čine Kinezi, a značajnu manjinu čine Malajci i Indijci. Zvanični jezici su engleski, kineski, malajski i tamilski. Engleski govore svi, i to savršeno. Normalno, jer se engleski uči u školi kao glavni jezik. Kinezi čine oko 75 %, Malajci 13.5 %, a Indijci nešto ispod 10 % stanovništva grada. Dalje nastavljamo da hodamo ulicom Northbridge. Ljudi na ulicama su svi uredni, čisti, u ispeglanim košuljama i kravatama, a vidi se da je oblačenje ovdje značajna stvar. Na mapi grada sam označio neka interesantna mjesta koja idemo obići. Prva stvar na spisku nam je anglikanska katedrala Svetog Andreja (St Andrew), najveća u državi. Prva crkva na ovom mjestu je izgrađena 1836. godine. U nju je dva puta udario grom, pa je tada bila zatvorena, a na kraju i srušena. Vrlo zajebana stvar za jedan božiji objekat. 1856. godine je izgrađena nova, i to je ova sad koju gledamo ispred sebe. Da bi smanjili troškove gradnje, angažovali su indijske robijaše. Ispred katedrale je mali bazenčić sa ukrasnim koi šaranima. Unutrašnjost je divna, i malo sjedamo na klupice da osjetimo atmosferu, a i da malo odmorimo noge.

U daljini se vide tri nebodera čiji su krovovi spojeni velikim brodom. Kakav arhitektonski podvig! To je Marina bay sands – najskuplja kockarnica na svijetu. Gradske vlasti to ne vole da zovu kockarnicom, pa su smislili neutralan i glup naziv – integrisano odmaralište.

Pošto je turizam veoma važna grana privrede sa preko 10 miliona posjetilaca svake godine, vlasti su odlučile da dozvole i ovaj vid zabave u svom gradu. Tu je hotel sa preko 2.500 soba, restorani, kazino sa 500 stolova i 1600 slot mašina, pozorište, trgovački centri i mnogo drugih stvari. Na ta tri glavna nebodera je postavljen tzv. Sky park u dužini od 340 metara, a u njemu je i bazen dugačak 150 m. Ali ne, to nikako nije kockarnica, nego kako oni to zovu – integrated resort! Cijela stvar je vrlo nova i što je interesantno, veliko zvanično otvaranje će biti za tri dana. Zapravo, kazino već radi, i ovih dana treba da se završi i poslednja faza otvaranja. Cijena cijelog projekta – sitnica! Samo 8 milijardi $.

Prošli smo pored stare zgrade vrhovnog suda iz 1939. godine. Imala je tu funkciju sve do 2005. godine, kada je vrhovni sud premješten u novu zgradu.

Ovo je poslednja zgrada izgrađena u stilu klasičnog britanskog kolonijalizma. Kupola je umanjena verzija kupole crkve Svetog Pavla u Londonu. Preko puta nje je i veliko travnato polje Padang, kao i stari kriket klub. Tu je i stara Kuća parlamenta iz 1827. godine, i to je najstarija vladina zgrada u gradu. U njoj je do 1999. godine bio smješten parlament, a danas se koristi za razne kulturne i umjetničke aktivnosti kao što su umjetničke izložbe i koncerti. Ispred nje je bronzana statua slona, poklon sijamskog kralja kada je bio u posjeti Singapuru 1871. godine.

Preko puta Kuće parlamenta je stari kriket klub ustanovljen 1852. godine. Malo dalje je pozorište i memorijalna dvorana Viktorija. To je kompleks od dvije bijele kolonijalne zgrade spojene hodnikom i sat-kulom. Prvo je izgrađena gradska vijećnica 1862. godine, a 1905. godine je dodana i memorijalna dvorana u znak sjećanja na kraljicu Viktoriju, a sledeće godinu su još dodali i toranj sa satom, tako da je cijelo zdanje dobilo sadašnji izgled.

Sljedeća stvar na redu je možda i jedan od najboljih muzeja jugoistočne Azije – Muzej azijskih civilizacija. Smješten u staroj kolonijalnoj zgradi po imenu Caričino mjesto, ovaj muzej spada u obavezu pri posjeti Singapuru. Ulaznica je 8 $, i definitivno vrijedi uloženog novca. Muzej je podijeljen na tematske galerije koje su podijeljene na određena područja Azije. Tako imamo galeriju južne Azije, jugoistočne Azije, islamsku galeriju i galeriju posvećenu Kini. Toliko je zanimljivih stvari unutra da se može ostati i nekoliko sati da se sve pregleda. Pored svega toga, upoznavanje sa eksponatima je mnogo olakšano primjenom informatičke tehnologije, tako da na brojnim displejima koji reaguju na dodir možemo dobiti video i audio informacije o svemu. Definitivno, jedan od najboljih muzeja koje sam posjetio.

A što se tiče organizovanosti i količine pruženih informacija sigurno je najbolji. Odmah pored muzeja protiče i rijeka Singapur. Prelazimo preko mosta i dolazimo na Boat kej. Malo smo sjedili na keju i posmatrali ljude oko nas. Sad smo u srcu poslovnog distrikta. Iznad nas su visoki neboderi, a pred nama rijeka po kojoj plove mali brodići. Ovaj dio grada mi se najviše sviđa. Veliki broj stranaca radi ovdje. Posebno je mnogo Zapadnjaka i Amerikanaca koji ovdje rade, a izlaze po obližnjim restoranima i kafićima na pauzu za ručak ili pivo. Vjerovatno im nije loše ovdje. Rade na nekom 50-tom spratu, u finoj kancelariji sa dobrim pogledom, odijelo i kravata, dobra lova, ručak u super restoranu, naveče noćni klubovi i jeftine kineske kurve…Ne, nije im loše sigurno.



Kupili smo po sladoled koji je bio najukusniji koji sam ikad jeo. Hrana u ovim restoranima nije jeftina. Piva ima, ali i ono je skupo. Ok, ovo jeste najskuplji dio grada, pa nije ni čudno. Kad smo se malo odmorili, krenuli smo dalje, prema Kineskoj četvrti. Na putu do tamo smo sjeli u jedan jeftin kineski restoran u kojem je bilo mnogo ljudi. Znači da je dobar čim ih ima toliko.

Tu smo dobro ručali, a cijena je bila više nego simbolična, za razliku od mjesta pored rijeke gdje ne možeš jesti ispod 20 – 30 eura. Dolazimo u Kinesku četvrt.

Odmah, na prvi pogled znaš da si tu, jer je sve okićeno, i dominira crvena boja. Ovi još slave Novu godinu. Malo čudno, ali u sred Kineske četvrti je najstariji hindu hram u gradu – Sri Mariamman iz 1823. godine. Uglavnom ga koriste tamilski hindusi. Ušli smo u hram i razgledali ga. Plaća se dozvola za slikanje 3 $, ali smo to ignorisali. Nastavljamo dalje i dolazimo do hrama „Zub od Bude“. Tu se navodno čuva posebna i vrlo dragocjena relikvija – Budin zub. Zub nismo vidjeli, ali je hram prelijep sa stotinama malih Budinih statua. Stručnjaci kažu da taj zub koji se ovdje nalazi, nema nikakve veze s Budom, ali zar je to i važno?

U ulici Sago smo sjeli u mali cafe i popili po točeno Singha pivo. U Singapuru nema jeftinog piva. Mala krigla ovog piva je ovdje 5 $. Međutim, umorili smo se od hodanja i platićemo koliko god da košta.

Prijatno je sjediti ovako, pijuckati hladno pivce i posmatrati ljude oko sebe. Ova ulica je vrlo živa, sa obe strane su štandovi na kojim se prodaju sve moguće stvari. Ovdje negdje bi trebalo da se nalazi jeftin hotel Fernloft, ali ga ne možemo naći. Pitali smo za sobu u još dva hotela, ali svuda je soba 70 – 80 $. To znači da ostajemo u onoj našoj rupi i dalje. Kupili smo pet marama za 10 $. Ovdje ima dosta jeftinih kineskih stvari, ali ništa nije posebno kvalitetno. Dok pada noć izlazimo iz Kineske četvrti i krećemo se prema poslovnom distriktu. Ovaj dio grada je fantastičan. Noću to izgleda sasvim drugačije. Svjetla u noći su čarobna. Mnogo je stranaca, najviše Amerikanaca, koji večeraju u restoranima pored rijeke.

Neki sjede i piju pivo u društvu lijepih Kineskinja. Nije im ni loše. Rade ovdje u kancelarijama do kasno naveče, pa se nakon posla samo spuste dole do restorana i kafana. Pitam se kako bi izgledalo raditi ovdje. Ne znam da li bi mi se to dopalo. Idemo nazad preko ulice Church, nazad do Boat keja i mostova.

Vratićemo se skoro istim putem. Ležimo na betonskoj klupi na keju pored rijeke zajedno sa desetinama drugih ljudi. Za lokalne stanovnike, ovo je omiljeno mjesto za šetnju. Noć je predivna. Da, ovdje bi se moglo i ostati zauvijek. Idemo nazad do hotela. Prolazimo pored Esplanade, velike i čudne građevine koja je centar kulturnih i muzičkih aktivnosti u gradu. Ima koncertnu dvoranu sa 1600 sjedišta, a pozorište može da primi i 2000 ljudi. Cijela stvar je koštala samo 600 miliona $. U hotelu smo već oko 22.00. Baš smo se umorili danas.

<< prethodna                                                                                  sledeća >>