MYANMAR
01.02.2015 (Dan 7)
Macau, Bangkok, Yangon
Ujutro smo uzeli bus 26 ispred hotela i kazina Ponte 16 i stigli na aerodrom na ostrvu Taipa. Ovo je mali aerodrom, kompletno sagrađen na zemlji koja je oteta od mora. Zapravo, aerodrom i nije na samom ostrvu, nego na zemlji otetoj od mora pored ostrva. Zadnjih 65 MOP$ koji su mi ostali sam potrošio na cigare i hot-dog. Prvo ćemo letiti za Bangkok, a zatim za Yangon u Mijanmaru. Let imamo u 10.50. Nakon dva sata leta, sletili smo na međunarodni niskobudžetni aerodrom Don Mueang u Bangkoku. Na aerodromu se dosađujemo skoro 3 sata. Oko 16.00 smo poletili prema Yangonu. Let će trajati oko sat vremena. Stigli smo na aerodrom u Yangonu. Nije velika gužva na aerodromu. Odmah sam razmijenio 20 $ za nešto kyata. Lokala valuta se zove kyat. Za 1 $ se dobije oko 1033 kyata. Ispred aerodroma smo uzeli taksi za 8000 kyata do centra grada. Taksista je mlad i simpatičan momak. Pitam se kako ovi ljudi uopšte mogu da voze automobile. Volan je na desnoj strani, ali ni to ne bi bilo strašno da ne voze i desnom stranom. To znači da je preticanje pravi podvig. Saobraćajne nesreće su vrlo česte i upravo prolazimo pored jedne. Nije ni čudo kad ne vide ništa prilikom preticanja. Tu je obično potrebna pomoć suvozača. Mijanmar je bio britanska kolonija sve do 1948. godine. Sve do 1970. godine se vozilo lijevom stranom, iako je volan bio na desnoj. U ovoj zemlji sujevjerje, astrologija i numerologija imaju ogroman značaj i često utiču na političke i državne odluke. Postoje dvije teorije kako je došlo do promjene strane kojom se vozi. Obe su bizarne i usko povezane sa sujevjerjem generala Ne Wina koji je u to vrijeme bio na čelu države. Inače, na vlasti u Burmi je dugo vremena bila vojna hunta i generali odlučuju i danas o svemu. Po jednoj teoriji, astrolog njegove žene je rekao da će se zemlja bolje razvijati ako se bude vozilo desnom stranom, a po drugoj, general Ne Win je imao san u kojem je došao do zaključka da bi zemlja trebala krene u političkom smislu u desno, pa je preko noći donio tu odluku, da se od sutra vozi desnom stranom. Myanmar, ili Burma, kako su je Britanci zvali, je zemlja sa preko 52 miliona stanovnika. Britanija je postepeno okupirala Burmu iz tri naleta poznata kao Prvi, Drugi i Treći anglo-burmanski rat. Britanija je 1824. godine zauzela Rakhaing, 1853. godine Yangon i južnu Burmu, i na kraju, u Trećem anglo-burmanskom ratu, Mandalay i sjevernu Burmu 1885. godine. Prvi rat je počeo tako što su burmanske trupe po naređenju kralja Bagyidaw prešle u Assam u Indiji, koja je tada bio pod kontrolom Britanske imperije, da bi gonile neke izbjeglice. General Maha Bandula je dobio neke male bitke, ali je ubijen topovskim hicem 1824. godine i tada se njegova armija predala. Rezultat je bio gubitak provincije Rakhaing na zapadu zemlje. Glavni park u Yangonu danas nosi ime tog generala. Incident iz 1852. godine, kada su oteta dva britanska pomorska kapetana, a za koji mnogi kažu da se nikad nije ni desio, dao je Britancima dobar izgovor za daljnja osvajanja. Tada su Britanci vrlo brzo, uz vrlo malo otpora, zauzeli južne dijelove zemlje, uključujući i Yangon. Godine 1885., Britancima je trebalo samo dvije nedelje da zauzmu Mandalay i sjeverne dijelove zemlje, i od tada je kompletna Burma dio velikog britanskog kolonijalnog carstva. Burma je stekla svoju nezavisnost u januaru 1948. godine. Jedan od najvećih boraca za nezavisnost je Bogyoke Aung San, čovjek kojeg i danas smatraju za najvećeg nacionalnog heroja, a koji je ubijen 1947. godine. Njegova kćerka Aung San Suu Kyi je najveći predstavnik demokratske opozicije u zemlji i glavni neprijatelj vojne hunte. Njeno ime sadrži u sebi ime njenog oca. Burmanci nemaju prezimena. Njihova imena se obično sastoje od imena oca, majke i dana kada su rođeni. San Suu Kyi je više puta zatvarana od strane režima, a mnogo godina je provela i u kućnom pritvoru. Svijet je prepoznao njenu borbu za slobodu, pa je 1991. godine dobila i Nobelovu nagradu za mir, kao i mnoge druge nagrade. Njena svjetska popularnost, kao i činjenica da je kćerka nacionalnog heroja kojeg priznaju i opozicija i vojna hunta, predstavljaju veliki problem hunti da se obračuna sa njom na njima uobičajeni način. Od svoje nezavisnosti zemlja se suočava sa problemima sa etničkim grupama koje prate nasilje i ratovi. Ti problemi su ostali i danas. 1962. godine general Ne Win je preuzeo vlast u zemlji, raspustio parlament i uspostavio Revolucionarno vijeće, i od tada sve do nedavno zemljom je vladala vojna hunta. Nakon što su San Suu Kyi smjestili u kućni pritvor, generali su mislili da su se riješili opozicije i dozvolili su izbore 1990. godine na kojima su doživjeli težak poraz. Izabranim delegatima nije dozvoljeno da uđu u parlament i generali nisu odstupili od vlasti. Nakon izbora iz 2010. godine, vojna hunta je zvanično raspuštena i Myanmar danas ima civilnu vladu. Ipak, uticaj vojske je i dalje ostao veliki. Sve to je uticalo da se malo poboljša međunarodni položaj zemlje i da se ublaže sankcije koje su uvele USA i EU. Najveći problem su i dalje plemenski i religijski sukobi koji se javljaju u udaljenim dijelovima zemlje, kao i tretman koje imaju Rohinđe, muslimanski narod na zapadu zemlje koji ne uživa nikakva prava i kojem je čak i oduzeto državljanstvo iako ovdje žive vijekovima. Taksisti sam rekao da nas vozi u 26. ulicu. Sve ulice u gradu su označene brojevima i postavljene su po rešetkastom principu. Yangon je najveći grad u zemlji, a za vrijeme dok je bio pod britanskom upravom nosio je ime Rangoon. Glavni grad je premješten u centralni dio zemlje i zove se Naypyidaw. To je jedan totalno bezličan grad u koji su prebačene administrativne zgrade i vlada. Nedaleko od hrama Sule Paya imamo nekoliko jeftinih gesthausa. Taksista mi je dao svoj broj telefona, a dao mi je i broj njegovog brata koji radi na recepciji nekog hotela. Žele da koristimo njihove usluge i sutra. Čak je nazvao svog brata u toku vožnje i dao mi telefon da porazgovaram s njim. Nisam ga baš najbolje razumio, ali čini mi se da žele da nas voze i sutra ako budemo negdje išli. Ne vjerujem da će nam trebati. Taksista mi se svidio pa sam ga častio sa još 1000 kyata. Noć je, i stigli smo u ogroman grad ne znajući tačno ni gdje smo, a ni gdje idemo. Ulice su vrlo prljave, a smeće je svuda. Pacovi pretrčavaju preko ulica. Čak ih vidim i u restoranima. Yangon baš i nije toliko čist i lijep grad, ali ovaj dio gdje smo mi izašli je među gorim dijelovima.
Yangon
Nakon 15 minuta sam shvatio da smo u indijskoj četvrti grada tako da su stvari još gore. Sa ruksakom na leđima tražimo smještaj. Ova trojica mi opasno počinju ići na živce sa svojim gunđanjem. Ljudi su se spremili za hotele sa 5 zvjezdica, a sada smo u ovoj divljini i smeću. Ništa se ne vidi jer su ulice slabo osvjetljene. Za sada sve izgleda užasno. Raspitujemo se za neki hotel ili hostel, ali lokalci ne razumiju skoro ništa. Rasa Burmanaca je nešto između Tajlanđana i Indijaca, taman kakav je i geografski položaj zemlje. Myanmar je dugo vremena bio u međunarodnoj izolaciji. Posljedice toga su vidljive na svakom koraku. Jedna od njih je i način odijevanja. Ovo je jedina zemlja u Aziji u kojoj skoro svi stanovnici još uvijek nose saronge i longije, tkanine omotane oko struka. Nose ih i muškarci i žene, a razlika je samo u različitim šarama. Burma je podijeljena na 7 država i 7 regiona. U regionima uglavnom žive pripadnici većinskog Bamar naroda, a u državama etničke manjine. Zemlja je vrlo etnički šarolika. Vlada zvanično priznaje 135 etničkih grupa.
Burmanci ili Bamarci čine oko 68 % populacije. Druga grupa koja čini 10 % stanovništva su Shan, dok Kayin grupa čini oko 7 % populacije. Ostale grupe su Kachin, Chin, Indijci, Kinezi, Gurke, Nepalci i drugi. Između mnogih grupa i plemena postoji vjekovna netrpeljivost. I sada u zemlji traju neki konflikti. Neki od njih su u državi Kachin, na sjeveru, između Kachin grupa koji se bore za nezavisnost i vlade, zatim građanski rat između Rohinđa muslimana i budističkih grupa, ali i vlade u državi Arakan. Još jedan konflikt je u toku u istočnim dijelovima zemlje gdje se međusobno mlate pripadnici grupa Shan, Lahu i Karen i vladinih snaga. Zvuči vrlo veselo u ovoj zemlji. Mi svakako i ne planiramo da idemo u te kritične dijelove zemlje. A i vojska nam to ne bi dozvolila.
Yangon
Većina stanovnika praktikuje budizam i taj broj se kreće do 89 %. Teravada budizam je najrasprostranjeniji. Hršćani i muslimani imaju manjih problema sa slobodnim praktikovanjem svoje vjere. Još veći problem im je što imaju vrlo male šanse da budu primljeni u vojsku ili da dobiju posao u državnim strukturama. Takvo nešto je skoro nezamislivo. Nakon nekih pola sata prilično frustrirajuće potrage, smještaj smo našli nedaleko od hrama Sule Paya, u gesthausu Okinawa 1 kojeg drže Japanci. Gesthaus se nalazi u 32. ulici. U toj ulici je još nekoliko gesthausa. U većini nije bilo slobodnog mjesta, osim u jednom koji je izgledao kao neka hipi komuna, sa grupom bijelih backpackera. Dvokrevetnu sobu plaćamo 24 $. Sjeo sam ispred gesthausa i popio dva mala Myanmar piva. Pivo košta 1000 kyata.
Sule Paya
U prodavnici je sigurno jeftinije, ali sada ne mogu tražiti prodavnicu. Ovdje je mnogo komaraca i upravo me masakriraju dok sjedim na ulici i pokušavam da uživam u pivu. Iako je noć već odavno, vrlo je vruće i sparno. Izašli smo da večeramo u jedan fin i čist restoran, nedaleko od Shangri La hotela u kojem smo po dolasku pitali za smještaj, a koji je bio 80 $. Naručio sam jamaican grilled chicken i sok od ananasa. Ovo izgleda dobro. Vrlo je ukusno. Sok 1000, ručak 5000 i na kraju sladoled od vanilije i čokolade, sve za 9000 kyata. Popili smo pivo ispred gesthausa. Ljudi su siromašni, ali topli i vrlo ljubazni. Svi su prijateljski raspoloženi. Otišli smo na spavanje oko 23, jer za sada ne znamo šta bi više radili. Noćni život u gradu ne postoji. U sobi imamo mrežu za komarce. Soba ne vrijedi toliko koliko smo je platili, ali to mi i nije previše važno. Važno je da su dvije naše bebice u drugoj, mnogo boljoj sobi, za koju su se borili i rukama i nogama. Oni imaju i kupatilo u sobi, a ja i Makedonac da bi pišali moramo da se penjemo na sprat i da lutamo hodnicima. Još što moram u sobi da slušam raznu problematiku u vezi vrijednosti kursa kyata, cijena svega i svačega i kako uštediti 12 centa, a ne umrijeti od gladi. Makedonac ima cilj da sakupi pola miliona eura, ali na takav način što neće ništa ni jesti ni piti. Bože, zašto sastavi četiri ludaka na jednom mjestu? Mogao si bar malo da nas rasporediš na sve strane svijeta, zbog ravnoteže planete, ako ništa drugo.