06.09.2016 (dan 4)

Sofia, Bačkovo, Plovdiv

Ustao samo oko 9 sati i popio kafu ispred hostela. Vrijeme se pokvarilo. Sinoć je padala kiša. Mislim da ću odustati od posjete crkvi Bojani. Ipak ću ići na bus stanicu. Spremio sam stvari i napustio hostel. Nakon 15-tak minuta sam stigao na Centralnu bus stanicu i kupio kartu za Plovdiv za 14 leva. Autobus polazi u 10.00. Nakon dva sata dosadne vožnje i prilično monotonog krajolika stižem u Plovdiv. Na bus stanici sam popio kafu da se malo razbudim nakon spavanja u busu. Još uvijek ne znam na kojoj sam stanici. Možda ne bi bilo loše odmah odavde krenuti u posjetu manastiru Bačkovo i iskoristiti prisustvo na bus stanici. Ovo je autobuska stanica Jug. Za Bačkovo moram ići na bus stanicu Rodopi koja je udaljena samo 5 minuta hodanja odavde. Potrebno je proći kroz podzemni prolaz ispod ceste i već sam na stanici. U podzemnom prolazu su sa obe strane prodavnice i butici. Dođe se do rotirajućih vrata na kraju i zatim uz stepenice koje vode direktno do bus stanice. Manastir se nalazi nedaleko od sela Bačkovo i do tamo se stiže minibusom, a cijena karte je 4 leva. Minibus polazi u 13.20. Selo Bačkovo je nekih 30 km južno od grada. Nakon 40 minuta vožnje izlazim malo iza sela i pored nekih prodavnica sa suvenirima. Odmah vidim da mi se ovo neće previše dopasti. Mnogo je turista, a sa obe strane puta ka manastiru su prodavnice sa suvenirima i restorani. Mjesto je previše turističko za moj ukus. Polako idem putem uz brdo prema manastiru.

Na ulazu u crkvu je red od bar stotinu ljudi. Atmosfera je mirna i opuštajuća, ali tako je u svakom manastiru. Nemoguće je napraviti dobru fotografiju, posebno je frustrirajuće to što mi u kadar stalno ulaze turisti. Manastir je osnovan 1083. godine od strane braće Gregorija i Abasijusa Bakuriani koji su bili aristokrate u vizantijskoj vojsci. Svoje najbolje dane manastir je imao tokom Drugog bugarskog carstva od 1185. do 1396. godine, ali je bio opljačkan od strane Turaka u 15. i 16. vijeku. Ovo je drugi manastir po veličini u Bugarskoj, nakon Rile. U dvorištu je crkva Svete Bogorodice iz 1604. godine koja u svojoj unutrašnjosti sadrži freske najpoznatijeg majstora sa ovih prostora Zaharija Zografa. U ovom manastiru su sahranjeni patrijarh Kiril i egzarh Stefan, dvojica vrlo hrabrih ljudi koji su imali veliku ulogu u sprečavanju deportacije bugarskih Jevreja u nacističke logore. Jedna strana manastira sadrži staru trpezariju iz 1601. godine, sa slikama na zidovima iz 1643. godine koje opisuju istoriju manastira. Pored trpezarije je kapija koja vodi u malo dvorište u kojem je crkva svetog Nikolaja iz 1836. godine. U ovom trenutku je zaključana tako da nisam uspio vidjeti šta je unutra. Nakon pola sata idem nazad.

Kaldrma vodi do glavne ceste, a sa strane me mami roštilj iz cijelog niza malih restorana. Sjedam u jedan i uzimam dva kebapčeta, dvije ćufte, prženi krompir i pivo. Pivo je Pirinsko i nije loše. Kebapče je mljeveno meso u obliku kobasice prženo na roštilju, slično našem ćevapu. Leskovačka pljeskavica je ipak mnogo ukusnija. Sve to je koštalo nešto više od 6 leva. Čim sam izašao na glavni put, neki čovjek je stao sa kolima i ponudio se da poveze mene i jednu porodicu sa djecom. Rado prihvatam njegovu ponudu. Vozač kaže da su Srbi i Bugari jedan narod. Tako misli veliki broj Bugara. Problem je samo koji narod – srpski ili bugarski? Jasno je na koji narod misli. Ideja Velike Bugarske je rasprostranjena kod dobrog dijela Bugara. Smiješno, jer ne znaju da upravljaju ni sa ovim što sada imaju. Dovezao nas je do bus stanice u mali gradić Asenovgrad, na putu prema Plovdivu. Taman pomisliš kako je ovo jedan dobar, velikodušan Bugarin, vjernik, po autu mu izvješani krstovi i ikonice, kad on traži da se plati vožnja. 3 leva za 15 minuta vožnje. Srećom, tu je i bus za Plovdiv, tako da odmah ulazim u njega. Cijena do grada je 1 lev, tako da je ovo ipak ispalo u redu. Konačno sam u Plovdivu. Sa bus stanice polazim prema centru grada. Odmah upada u oči da je grad mnogo ljepši od Sofije. Čini mi se i da ima dušu. Volim takve gradove. Imam sličan osjećaj kao u Yogjakarti u Indoneziji. Neki grad odmah zavoliš, onako na prvu.

U ulici Ivana Vazova je fina kuća sa natpisom “Guest rooms”. Zaključano je spolja i treba pozvoniti. Unutra je lijepo i uredno, ali nemaju više mjesta. Čovjek mi kaže da pokušam u susjednoj ulici, nekih 20 metara odavde. Tako sam i uradio. Vrata mi otvara neka starija žena i kaže da ima slobodnih soba. To je jedna visoka kuća, a na gornjem spratu su tri sobe, kupatilo i veliki dnevni boravak. Uzimam jednu dvokrevetnu sobu za 35 leva, što mi se tada činilo vrlo povoljno. Druge dvije sobe su prazne, tako da sam danas jedini gost i cijeli sprat pripada samo meni. Imam i terasu na kojoj je zgodno popiti pivo naveče i zapaliti cigaru. Sviđa mi se mjesto. Imam i frižider, veš mašinu, TV i klimu. Daljinski upravljač za TV konačno radi. Baba je na spratu ispod. Lokacija je odlična. Kuća je na nekoliko metara od jednog velikog parka sa velikim bazenom sa fontanama. Iz parka se izlazi direktno na veliki trg od kojeg vodi glavna pješačka ulica u gradu i koja je centar svih dešavanja. Ovo je Park cara Simeona, a glavna ulica je ulica Knjaza Aleksandra, koja se dalje nastavlja na ulicu Rajko Daskalov. Te dvije ulice su srce Plovdiva i glavna pješačka zona. U parku sam se kratko zadržao da posmatram klovna koji je zabavljao djecu. Glavni štos mu je pravljenje velikih balona od sapunice, ali generalno je prilično zabavan. Izlazim na veliki trg, a tu je i neka stara zgrada na kojoj stoji natpis “Vojni klub”.

Na trgu se nešto čudno dešava. Osjeća se neka napetost, a mogu se vidjeti i ljudi sa bugarskim zastavama. Tu je i prepravljeni autobus u kojem je postavka starih bugarskih vojnih uniformi. Uniforme su na lutkama, a za pojasima su im stara oružja, pištolji, kubure i jatagani. Svaki vojnik ima etiketu sa nazivom. Na jednoj piše “četnik”. Dakle, i Bugari imaju četnike. Naravno, misli se na stare gerilske borce iz 19. vijeka iz borbi protiv Turaka. Iz zvučnika se čuje bugarska patriotska muzika. Tu su i neke zanimljive mape. Na svim kartama su prikazane istorijske bugarske zemlje koje su, a kako drugačije, nepravedno otete i otrgnute od matice. Cijela južna i istočna Srbija, Makedonija, grčka Trakija, pa sve do Istanbula. Sve mi ovo izgleda kao priprema za neki politički miting bugarske desnice. Pitam se da nisu izbori kod njih sada.



Zamolio sam jednog starog Bugarina sa bradom i šubarom, obučenog u tradicionalnu vojnu nošnju iz 19. vijeka da ga fotografišem, na šta je on i pristao. U ruci drži veliku bugarsku zastavu. Za pojasom je zadjenuo dvije kubure i jatagan, stari turski mač. Nakon toga sam krenuo dalje glavnom ulicom. Grad je prelijep i imam osjećaj kao da sam u Pragu. Pored jedne velike fontane su postavili binu i neka djeca pjevaju uz aplauze oduševljene publike. Još uvijek ne znam povodom čega je sve ovo. Sad mi se već čini da je u pitanju neki praznik. Plovid mi se sviđa. Možda ostanem još jedan dan. Prošao sam ulicom Marije Luize i došao do jedne crkve koja se nalazi na raskrsnici.

Veliki broj gradova ima ulicu sa imenom Marije Luize. Ona je zapravo princeza, majka Cara Borisa III. Ovo je crkva svete Petke i tu sam se zadržao kraće vrijeme. Još uvijek nisam siguran gdje sam. Nedostaje mi dobra mapa grada. Vraćam se prema trgu kod Vojnog kluba. Usput mi je neki lik dao neki propagandni letak, poziv na neki miting. Na letku je bugarska zastava i nešto u vezi oslobođenja ili ujedinjenja, a pri dnu su imena desničarskih stranaka ATAKA i VMRO. Na trgu ispred Vojnog kluba se već skupila gomila ljudi. U masi je veliki broj bugarskih zastava, kao i zastava pomenutih stranaka. Umiješao sam se u gomilu da vidim o čemu se radi. Biće dobro ako je ovo neki desničarski miting. Ne znam kako stojimo mi Srbi kod bugarskih desničara. Osjećaj nije prijatan. Oko mene su momci sa izbrijanim glavama i nacističkim tetovažama. Jedan od njih ima majicu sa mapom Velike Bugarske.

Iznad slike je natpis “Bulgaria na tri moreta”. Ovaj nije nimalo skroman: cijela Srbija bez Vojvodine, Crna Gora, Albanija i dobar dio Grčke su dio Bugarske. Slušaju srpsku muziku i Mile Kitić im je bog, a sanjaju o pripajanju Srbije Bugarskoj. Možda da im samo predamo Milu Kitića, tako bi svi bili zadovoljni. Ispred kluba je grupa vojnika u bijelim uniformama iz 19. vijeka. Svi imaju stare puške. Na balkonu neki lik drži govor. Nešto uspijevam i da razumijem. Danas je nacionalni praznik, dan kada je Istočna Rumelija pripojena Bugarskoj. Sada konačno shvatam, sve ovo je rekonstrukcija tih istorijskih događaja i svi oni su vjerovatno glumci. Odjednom se pojavljuje poveća grupa muškaraca i djevojaka, obučenih u tradicionalnu bugarsku nošnju. Muškarci imaju različite uniforme na sebi, neki uniforme regularne vojske, a neki su obučeni kao hajduci iz tog vremena. Svi sa sobom imaju staro oružje. Poneki od njih i opali iz neke kubure u vazduh. Ovaj na balkonu proglašava ujedinjenje i nešto kao ovom drugom govori da nije više na vlasti i da je uhapšen, a novopridošli hajduci, četnici i vojnici počinju svi da pucaju. Neko iz puške, a neko iz pištolja. Jedan vikne “za Bulgaria”, dok svi drugi odgovaraju “sloboda ili smrt”. Ovo mi je već poznato. Ovdje sam proveo možda i dobra dva sata.

Sve ovo mi je vrlo zanimljivo. Ja obožavam ove istorijske stvari. Cijelo vrijeme sam u sebi mislio kako smo mi ove dobro isprašili zadnja tri puta. Neki od njih počinju da sviraju tradicionalni instrument – gajde i uz neku zanimljivu pjesmicu se udaljavaju i kreću ulicom Knjaza Aleksandra. Na Berlinskom kongresu 1878. godine, a nakon Rusko- turskog rata, odlučeno je da Plovdiv ostane u sastavu Otomanske imperije kao glavni grad provincije Istočna Rumelija, dok je ostali dio sadašnje Bugarske oslobođen. Nakon oslobođenja od Turaka, Sofija je postala glavni grad države 1879. godine. Da je kojim slučajem Rumelija ranije postala dio Bugarske, vjerovatno bi danas glavni grad Bugarske bio Plovdiv. Tek 1885. godine je došlo do pripajanja Rumelije Bugarskoj. I meni se Plovdiv čini daleko logičniji izbor za glavni grad države. Plovdiv ima centralnu lokaciju u zemlji, jedan je od najstarijih gradova Evrope, a i mnogo je ljepši od dosadne Sofije. Definitivno ostajem ovdje još jedan dan. Svakako mi je ova proslava pokvarila planove tako da nisam danas ništa ni obišao. Ali opet, sve ovo je ispalo odlično. Nakon proslave, hrabri Bugari su se razišli. Uskoro će i noć. U glavnoj ulici sam sjeo u jedan bar i popio dva piva Zagorka special, sada već moje standardno pivo u Bugarskoj. Vidjećemo kakvo je Šumensko, kada ga probam. Konobarica je spora kao kornjača. Baš šteta, tako je mlada i lijepa. Novca imam za još oko 3 – 4 dana. To znači da odlazak na Crno more otpada. A i šta bi tamo? Već sam bio tamo i obišao sve, a ni Crno more nije posebno zanimljivo. 

Osjećam se odlično dok sjedim ovdje i uživam u pivu i posmatram dešavanja oko mene. Opet imam taj divni osjećaj potpune slobode. Uvijek mi treba par dana da se utopim u okolinu, da se saživim sa novom okolinom i ljudima. To se upravo sada dešava. Kada se nađe u novoj, stranoj zemlji, čovjek se osjeća otuđeno, zbunjeno i često pravi greške. Nekome treba više, nekome manje vremena, zavisno od karaktera čovjeka i iskustva. Taj moment nastupa kada prestanete da se osjećate kao turista, kada znate da vas više niko ne može prevariti i kada se opušteno krećete i bez brige gdje ste i kuda idete. Kada znate da ste stari, iskusni vuk. Nakon piva sam još malo prošetao glavnom ulicom i skrenuo u ulicu gdje se okupila masa ljudi. Izgleda da Bugari još nisu završili sa slavljem. Ovdje se okupilo nekoliko hiljada ljudi. Odjednom je nastupio pravi pakao. Počinje vatromet! Pored običnog vatrometa, ide i prijatno iznenađenje! Sa krovova i balkona zgrada počinje mitraljeska paljba. Gradom sa više lokacija odzvanjaju dugački rafali iz teških mitraljeza i sve to traje desetak minuta bez prestanka. Naravno da su u pitanju ćorci, ali svejedno super izgleda. Nakon toga se masa počela razilaziti. Danas je bio odličan dan i vrlo sam zadovoljan. Imao sam sreću da budem ovdje na današnji dan i da zajedno sa Bugarima prisustvujem ovoj proslavi.

Može se samo zamisliti moja sreća s obzirom koliko volim istoriju i vojne teme. Pri povratku sam se kratko zadržao u glavnoj ulici posmatrajući pomalo zanimljivu scenu. Neki stari čiča svira gitaru i pjeva. Ništa ne bi bilo čudno da mu se nije pridružila jedna žena, slučajna prolaznica. Žena je očigledno operska pjevačica i stvarno su bili sjajan duet. Ljudi su se okupili oko njih i aplaudiraju. Stari svira i pjeva odlično italijanske stvari. Vrlo moguće i da jeste Italijan. Iako je stavio šešir ispred sebe, odmah se vidi da je stari dedica školovan muzičar, a ne neka propalica. U jednom trenutku dolazi policija i nešto šapuće starom. Čiča prekida svirku i izvinjava se ljubazno dok masa protestvuje. Šta je sad? Čiča nema dozvolu da pjeva na ulici? Propisi su propisi. Kakva glupost!

<< prethodna                                                                             sledeća >>