01.11.2017 (dan 1)

Lisboa

Polazimo na kraći poslovni put u Lisabon, tačnije na poštansku konferenciju PostEurop Innovation Forum. Na put idemo moj kolega Darko Tutnjević i ja. Darko je strašno dobar momak, veoma posvećen poslu. Znam da će njega veoma zanimati ta konferencija, ali mene mnogo više mami sam Lisabon. U 16.50 sa zagrebačkog aerodroma Franjo Tuđman smo poletili prema Minhenu, odakle ćemo kasnije nastaviti let prema Lisabonu. Nakon relativno kratkog leta malim avionom tipa Bombardier CRJ900 njemačke kompanije Lufthansa slijećemo na aerodrom u Minhenu. Moramo čekati neko vrijeme na aerodromu jer nam je let za Lisabon u 21.00. Na aerodromu sam malo popričao sa mladim momkom koji je ovdje zaposlen, a kojeg sam upoznao u kabini za pušače. Zove se Aleks i dolazi iz okoline Temišvara, u Rumuniji. – Podsjećaš me na mog profesora. Nisam ga dugo vidio. – kaže mi Aleks. On je ovdje već tri mjeseca i ne zna ni riječ njemačkog. Pitam se da li je iko od mladih Rumuna ostao u zemlji nakon ulaska Rumunije u Evropsku uniju. U 21.00 smo poletili za Lisabon. U avionu su sve starije stjuardese; nekada su, očigledno, bile vrlo lijepe. Prave one Nijemice, plavuše, sa plavim očima. Baš me zanima kada one odlaze u penziju. U 23.05 smo sletili na aerodrom u Lisabonu. Položaj aerodroma je vrlo zanimljiv. Naime, nalazi se u samom gradu, a to nisam očekivao. Navikao sam da su aerodromi obično 30 ili više kilometara od grada. Aerodrom je odlično povezan podzemnom željeznicom sa ostatkom grada. Hotel u kojem imamo rezervisane sobe je udaljen tri metro stanice od aerodroma i zove se Olissippo Oriente. Ima i dobru lokaciju, pored rijeke Tejo, u dijelu grada Parque das Nações, u ulici Avenida Dom Joao II. Od metro stanice Aeroporto do stanice Oriente nam treba oko 10 minuta, a od stanice Oriente do samog hotela je oko 100 metara. Dakle, metro će nam biti dovoljan za prebacivanje iz jednog dijela grada u drugi. Prijavili smo se na recepciji hotela i odmah platili sobe za tri noćenja. Od simpatičnog recepcionara sam naučio prvu riječ na portugalskom – obrigado, što znači hvala. Sutra ujutro idemo na tu konferenciju koja se treba održati u zgradi preko puta našeg hotela, tako da smo odmah otišli na spavanje.

02.11.2017 (Dan 2)

Lisbon

Ustali smo u 7.30 i otišli na doručak koji imamo u hotelu. Jutro je prilično oblačno i pada mala kišica. To nije dobar znak. U 9.00 smo otišli na poštansku konferenciju. Očekivao sam veliku dvoranu sa stotinama učesnika i gostiju, ali ovo je mali forum na kojem će se raspravljati o problemima velikih podataka kao i o prenosu pošiljaka pomoću dronova. Sjedimo u maloj prostoriji u kojoj je možda 30-tak ljudi. Forum je otvorio neki Nijemac, Jürgen, predstavnik njemačkih pošta i predsjedavajući ovog foruma kao i jedan od vodećih ljudi u PostEurop-u. Portugalski domaćin nam se izvinio zbog lošeg vremena u Lisabonu. Kaže da kiša nije padala tokom cijele godine i da je ovo prvi put. Normalno, kada ja dođem, mora padati kiša! Diskusija je na momente bila čak i zanimljiva. Dok se pričalo o dronovima, imali su moju pažnju. Dronovi i pošta!? U jednom trenutku sam pomislio da su nas sa Balkana pozvali na ovaj forum da nas zezaju. Najaktivniji je bio jedan učesnik iz Londona, tačnije naš čovjek, Beograđanin. Nakon njegovog izlaganja uslijedila su brojna pitanja i odgovori. Momak je mlad i vrlo uspješan u svom poslu. Šta sve naši ljudi mogu da urade u inostranstvu kada im se pruži prilika! Napolju pada sitna kiša. Nemam sreće sa vremenom jer je domaćin ovog poštanskog foruma rekao da je ovo prva kiša ove godine u Lisabonu. Zato je najlogičnije da sa spiska stvari koje želim vidjeti u gradu prvo precrtam neki muzej. Imam odličnu mapu grada koju sam uzeo na aerodromu. Metro linija ide skoro do samog muzeja Gulbenkian.

Po onome što sam pročitao, to bi trebalo da je jedan od najboljih muzeja u Evropi. Potrebno je samo ići do kraja ove metro linije tj. do stanice Sao Sebastiao. Sišao sam pokretnim stepenicama do metro stanice Oriente koja se nalazi stotinjak metara od našeg hotela. Dole sam na aparatu za prodaju karata kupio cjelodnevnu metro kartu Viva Viagem sa kojom se mogu voziti i tramvajem i autobusom. Ova karta košta samo pola eura i može se dopunjavati. Meni je bilo jednostavnije da kupim novu. Nakon pola sata izlazim iz metroa i pokušavam da shvatim gdje se nalazim. Starija žena koja je čekala autobus mi je rukom pokazala gdje je muzej. Nakon što sam prešao ulicu i hodao nekih 50 metara dolazim do moderne staklene zgrade na kojoj stoji natpis „Centro de Arte Moderna”. To mora da je taj muzej! Nakon što sam platio ulaznicu od 10 eura, ulazim unutra. Jedan od momaka koji rade unutra mi ljubazno traži da odložim mokru jaknu jer ne mogu tako unutra. – Da, logično! – pomislih. Ne želimo da uništimo Rembranta mojom mokrom jaknom. Prvo nailazim na vrlo zabavne, pomalo i smiješne skulpture. Na jednom mjestu su stotine drvenih grančica na podu koje imaju neko umjetničko značenje koje ja ne mogu da shvatim. Stanje svakim minutom postaje sve gore. Posmatram stolicu i televizor koje predstavljaju neku umjetničku instalaciju i pitam se šta sam sve mogao uraditi za ovih 10 eura koliko sam platio ulaznicu. Posljednja nada mi je gornji sprat. Možda je Rembrant tu? Nade su ubrzo raspršene, jer su i tu slike modernih umjetnika. Ovo je ipak malo bolje i podnošljivo je. Prilično razočaran sam sjeo na klupu u muzeju. Gledam mapu grada i vidim da bi trebalo da sam na pravom mjestu. Nešto nije u redu. Tek kada sam izašao van shvatio sam da sam pogriješio. Prvo sam mislio da je ovo taj Gulbenkian muzej, međutim, kao što i sam naziv muzeja kaže, ovo je muzej moderne umjetnosti. Za mene koji ipak nisam toliki umjetnički fanatik ovo je gomila gluposti. Do đavola, gdje su Rembrant, Rubens, Mone i ostali veliki slikari? Ovdje su izložena djela mnogih portugalskih umjetnika dvadesetog vijeka. Tu su mnoge Pop Art instalacije, fotografije i skulpture, neke pomalo i smiješne. Uglavnom, sve one tjeraju čovjeka na razmišljanje. U ovakvim situacijama čovjek se uvijek pita da li je glup ako ovo ne razumije. Niko ne želi da ispadne glup, pa se vjerovatno svi kao i ja prave da sve razumiju i klimaju glavom zadubljeni u misli dok posmatraju u gomilu drvenih grančica na podu ili niz starih radio prijemnika na zidu u obliku riječi “NO”. Sada smo utvrdili da ja i Pop Art ostajemo stranci. Muzej koji tražim mora biti u blizini. Kiša i dalje pada i tješi me činjenica da sam se bar malo sklonio od kiše. Prošao sam kroz neki vrt u kojem su postavljene mnoge skulpture, među kojim posebno mjesto zauzimaju one koje je radio čuveni Henry Moore. Ispred mene se pojavila niska, siva, ružna zgrada i to je zapravo muzej koji sam tražio.

Calouste Sarkis Gulbenkian je bio turski bogataš koji je ogromno bogatstvo zaradio u poslovima s naftom i koji je veliki dio svog novca potrošio sakupljajući najveća svjetska umjetnička djela. Rođen je u Istanbulu, a kao zemlju svog življenja izabrao je Englesku. Tokom Drugog svjetskog rata je postao nepoželjan u Engleskoj zbog svog turskog porijekla, te je utočište našao u Portugalu koji ga je oslobodio plaćanja poreza. Do svoje smrti, 1955. godine, sakupio je jednu od najboljih privatnih umjetničkih kolekcija na svijetu. Njegova posljednja želja je bila da se otvori jedan ovakav muzej i da u njemu bude izložena cijela njegova kolekcija. Srećom nisam pojeo od muke onu ulaznicu kada sam izlazio iz muzeja moderne umjetnosti jer ona važi i za ovaj muzej. Razgledanje počinjem ulaskom u prvu, egipatsku prostoriju u kojoj su eksponati iz starog Egipta, a zatim slijedi prostorija rimskog doba, a iza nje je ona iz grčko-rimskog perioda. Ostajem zadivljen savršeno očuvanim staklenim posuđem, nakitom od čistog zlata i novčićima. Posebno su mi zanimljivi zlatni medaljoni sa predivno iskovanim likovima Aleksandra Velikog. Na nekim od njih je Aleksandar sa mačem i štitom, na drugim na konju. Na jednom medaljonu grčki junak Perzej spašava Andromedu vodeći je za ruku sa stijena na kojima je bila gola vezana lancima. Prosto je nevjerovatno kako je to predivno urađeno, posebno u to vrijeme. U sljedećoj prostoriji su izloženi neki od najboljih primjeraka islamske umjetnosti, stare lampe, knjige i ćilimi. Kolekcija sa Dalekog Istoka sadrži savršeni kineski porculan. Vrhunac svega je neprocjenljiva kolekcija slika velikih slikara. To je dio koji mene najviše interesuje i zbog kojeg sam ovdje i došao. Ispred mene su Rubensove slike “Ljubav kentaura” iz 1635. godine, “Bijeg u Egipat” iz 1614. godine, kao i “Portret starca sa štapom” iz 1645. godine, boginja Atena sa kopljem i štitom na kojem je glava Meduze sa zmijama iz 1657. godine od velikog Rembrandta van Rijna. Tu su djela i drugih velikih slikara kao što su Anton van Dyck, Edouard Manet, Claude Monet, Fragonard, Guardi, Gainsborough, Degas, Turner i drugi. – Šta mislite, da li su ovo originali? – pita me jedna starija Engleskinja sa lijepom kratkom, plavom kosom. – Hmm, ako nisu onda su odlične kopije. – odgovaram, pitajući se da stara možda ne počinje da flertuje.




Mnoge od slika nisu uopšte zaštićene tako da mi to pitanje ima smisla. Šta ako sam lud pa izgrebem neku od slika? Kakva korist za svijet od mog zatvora ako uništim sliku jednog Rubensa? Prezadovoljan sam ovom posjetom muzeju. Ovo je jedan od najboljih muzeja u Evropi, i definitivno najbolji koji sam ja posjetio. Kiša je stala pa sam nastavio šetnju gradom avenijom Bema do jedne vrlo čudne građevine od crvene cigle sa četiri smiješna tornja. To je Campo Pequeno, građevina iz 1892. godine i mjesto na kojem se održavaju borbe bikova. Kada nema borbi bikova, ovdje se održavaju koncerti, predstave ili gostujući cirkusi. Može da primi 9000 gledalaca. Nastavljam dalje sa šetnjom Avenijom Republike. Skoro svi trotoari, pješačke zone i trgovi u gradu su popločani bijelim i crnim kamenjem. Ukoliko pada kiša, takvi pločnici su pomalo klizavi i teški za hodanje. Polako se krećem prema starom gradu i trgu Rossio. Prošao sam pored visokog spomenika markizu de Pombalu. Markiz u ruci drži neki skript, a pored njega je lav. Ptica koja mu je stajala na glavi u trenutku dok sam ga slikao nije dio spomenika.

Marquis de Pombal, ili punim imenom, Sebastião José de Carvalho je bio vladar i reformator koji je praktično, pored kralja vladao zemljom od 1750. do 1777. godine. Njegove reforme je prekinuo razorni zemljotres 1755. godine koji je potpuno razorio dvije trećine grada. On je odmah mobilisao vojsku, osposobio bolnice i skloništa i odmah počeo sa rekonstrukcijom grada koja je rezultirala transformacijom srednjovjekovnog Lisabona u jedan od najljepših evropskih gradova. Došao sam do malog parka Jardim de Estrela gdje sam se malo odmorio. U blizini je crkva Estrela koju želim vidjeti. Park je mali, sa malim jezerom i malom statuom u sredini. Oko jezera se šetaju raznobojne patke koje sam iskoristo za igranje sa mojim novim fotoaparatom. Bazilika Estrela je odmah preko ulice. Njen pravi naziv je Bazilika svetog srca Isusova i njenu izgradnju je naredila Kraljica Maria I 1779. godine, kao što je i obećala ako dobije sina. Taj sin, José, Princ Brazila, umro je 1788. godine usljed malih boginja i bazilika je završena nedugo nakon njegove smrti, 1790. godine. Ovo je prva crkva na svijetu posvećena Svetom srcu Isusovom. Sjećam se da sam jednu sa takvim imenom posjetio čak u Singapuru. Crkva ima veliku centralnu kupolu i dva zvonika, a prednja strana je ukrašena kipovima svetaca.

Unutrašnjost je ukrašena bijelim, žutim i ružičastim mermerom, a na desnoj strani, malo prije oltara, nalazi se i grob Kraljice Marije I. Ovo stvarno jeste jedna od ljepših crkava koje sam vidio.

Nastavljam dalje sa šetnjom i dolazim do republičke skupštine i trga Sao Bento. Ispred su dva stražara u svečanim uniformama. Jedan od njih je zapravo žena, ali to se teško vidi dok joj se potpuno ne približiš. Hodajući ulicom Calcada de Estrela imao sam prvi susret sa čuvenim tramvajem 28. Od skupštine sam se spustio avenijom Carlos I skoro do rijeke Tejo, do dijela grada Santos. Tu sam napravio malu pauzu i sjeo u jedan kafić na jedno točeno Sangres pivo. Ovaj dio grada ima mnogo restorana i barova i noću je ovdje veoma živo.

Nakon popijenog piva krenuo sam prema muzeju Arte de Antiga da vidim neke slike Albrehta Direra. Na ulazu u muzej me dočekao simpatični starac sa bijelom bradom i toplim osmijehom na licu. – Muzej se zatvara za 15 minuta. Ne vjerujem da vam se isplati da plaćate ulaznicu! – kaže mi dobronamjerno. – Shvatam. Nemam vremena ni da vidim jednu sliku. – sa osmijehom mu uzvratih. – Doći ću sutra. Opet sam zaboravio da pomjerim sat. Ovaj dio grada uz rijeku posebno divno miriše. Dok hodam ulicom čini mi se kao da je upravo ispred mene prošla neka žena sa jakim parfemom. Taj osjećaj imam cijelo vrijeme. Da li ovaj miris dolazi sa rijeke i okeana? Nedaleko od metro stanice Cais do Sodré je stara tržnica Mercado da Ribeira koja nosi i malo moderniji naziv Time Out Market. Ovdje je sada natkrivena dvorana sa desetinama štandova sa hranom, najčešće ribom, morskim plodovima, ali ima ih koji su specijalizovani za voće, kobasice, sir ili vina. Sve izgleda kao veliki niz malih restorana u kojim se može prilično kvalitetno jesti. U sredini su stolovi i stolice, negdje i poneka klupa, a naveče je teško naći slobodno mjesto. Unutra je nekoliko stotina ljudi, a u centralnom dijelu su i dva otvorena bara. Obišao sam sve dva ili čak tri puta, ali nikako da se odlučim šta da jedem i da li uopšte da jedem ovdje. Vidim da je vrlo teško naći slobodnu stolicu. Sve je malo skuplje nego na nekom drugom mjestu u gradu, ali valjda treba malo više platiti i za ugođaj. Svi su ovdje, i lokalci i turisti. Ljudi vole da jedu zajedno. Noć je, već je oko 19 časova i umirem od gladi. Nemam izbora, moraću ovdje nešto večerati. Brojni štandovi sa hobotnicama i morskim školjkama izgledaju primamljivo, ali ja ne znam ni kako se to uopšte jede. To treba pokušati kada je čovjek malo manje gladan. Pa ako ne valja, nije velika šteta. Da uzmem neku prženu ribu, ni to nije rješenje, jer ću od ribe opet biti gladan za sat vremena. U jednom restorančiću sam našao slobodnu stolicu i sjeo. Naručio sam neki rump steak u biber sosu i pomfri, i uz to dodao čašu pravog portugalskog crnog vina. Sve je bilo vrlo ukusno, a i vino mi se dopalo te sam naručio još jednu čašu. Sve to je koštalo 20 eura, prilično skupo, ali šta se može. Nakon večere sam nastavio besciljno lutanje gradom.

Glavno šetalište i jedna od najširih pješačkih ulica je Rua Augusta koja spaja dva centralna gradska trga: Rossio i Comercio. Na trgu Praça do Comércio sam sjeo pored spomenika Kralju José I da se malo odmorim i zapalim cigaretu. Kralj José I je na konju koji simbolično svojim kopitama gazi zmije na svom putu. Ovaj trg ima veoma bogatu istoriju. Početkom 16. vijeka je Kralj Manuel I ovdje sagradio kraljevsku rezidenciju, palatu Ribeira, pored rijeke Tejo, izvan gradskih zidina. Područje je dalje prošireno izgradnjom luke i brodogradilišta i drugih administrativnih zgrada koje su služile prekomorskoj trgovini sa brojnim kolonijama. 1775. godine, kada je na vlasti bio Kralj Dom Jose I, veliki zemljotres iza kojeg je slijedio cunami, potpuno je uništio Lisabon, uključujući i Palatu Ribeira. Kraljev premijer vlade, Markiz od Pombala je koordinisao izgradnju novog trga koji ima sadašnji oblik. Trg je dobio sadašnje ime Comercio, naglašavajući svoju trgovačku funkciju. Na jednu stranu se trg naslanja na rijeku Tagus ili kako je Portugalci zovu Tejo, a na suprotnom kraju se otvara prema ulici Augusta koja ga spaja sa drugim centralnim trgom – Rossio. Prvobitni projekat je podrazumijevao i izgradnju trijumfalnog luka u to vrijeme, ali je do toga došlo tek 1873. godine, kada je i sagrađen sadašnji Arco da Rua Augusta. Luk je ukrašen kipovima mnogih istorijskih ličnosti od kojih su među značajnijim Vasco de Gama i Markiz od Pombala. Moguće je i popeti se na vrh luka pomoću lifta odakle se pruža lijep pogled na trg i na grad. To ću vjerovatno uraditi sutra. Ovdje je mnogo turista u svako doba dana, a njih obavezno prate i mnogobrojni dileri droge koji gnjave turiste.

Nemoguće je prošetati par metara a da se sa svih strana ne čuje hašiš, marihuana ili kokain. Jedan mi je prišao i sjeo pored mene. Zove se Miguel. – Dajem ti 4 grama kokaina za 200 eura! – reče mi dok mi pokazuje bijeli prah u maloj vrećici. Nisam zainteresovan, naravno. Čisto sumnjam da je to kokain uopšte. Sjećam se kako su mi u Tunisu jednom davno prodali izmet od kamile kao hašiš. U ovom slučaju, Miguel vjerovatno prodaje samljevene tablete protiv proljeva. Zajedno smo ispušili po cigaretu i malo popričali. Mene baš obožavaju ovi dileri. Znam da ovako nasrću na sve strance, ali mislim da sam im ja posebno privlačan. Možda je moj problem i taj što nisam gadljiv da sjedim i pričam s njima, jer sam i sam kao tinejdžer imao slično društvo i probao svašta. Miguel vidi da od posla nema ništa, pa mi je ipak dao „kokaina“ za jednu manju crtu. Ne vjerujem u ovo, ali hajde, lako je to baciti. – Ako želiš žene, pravo mjesto je klub Elefante Branco! – savjetuje me Miguel. – Imaju sve, čak i Brazilke! – A koliko košta to zadovoljstvo? – pitam. – 80 eura. – kratko i sigurno odgovara on. Eto korisnih informacija! Dakle, klub se zove Bijeli slon. Nemam namjeru da posjetim taj klub, ali je lijepo biti informisan. Pitao sam ga za fado muziku i rekao je da je najbolje da idem u restorane u dijelu grada koji se zove Alfama. Ulicom Augusta sam došao do trga Rossio. Augusta je stvarno jedna od najživljih ulica u gradu. Pored trga sam sjeo u neki cafe i naručio točeno pivo Super Bock. Ovdje je sve mnogo skuplje, cijene su zapravo duplo veće, tako da oko Rossia ne treba piti. Uz pivo uživam u posmatranju ljudi koji prolaze ispred mene. Portugalke su vrlo lijepe, iako nisu toliko markantne. One imaju karakteristične crte lica i lako se mogu prepoznati među drugim ženama. Kosa je u 80 % slučajeva smeđa, kao i oči. Boja kože je za nijansu tamnija nego kod nas, ali to može biti i posljedica blizine mora i plaža. Za žene je Portugal pravi raj. Muškarci su vrlo lijepi i uglavnom je u modi kraća crna brada. Postoji i veliki broj crnaca iz bivših portugalskih kolonija. Ovo zapravo i nije klasični cafe, nego neki mali restorančić i zove se Pastelaria Suica. U gradu su rijetki barovi u kojima se samo pije. Uglavnom se i jede u njima. Na putu do trga sam prošao pored jednog bara koji mi je izgledao kao odlično mjesto za popiti neko pivo, ali me odbio njegov naziv – British bar. Mrzim Engleze! Možda bar i nije engleski, nego se tako samo zove, ali sigurno znam da takvo ime privlači te umišljene bitange. Na par metara od mjesta gde pijem pivo je ulaz u stanicu metroa Rossio pa sam tu i ušao. Do moje stanice Oriente moram promijeniti liniju na stanici Alameda. Metro je vrlo efikasan i brz. Nisam siguran koliko se isplati kupiti cjelodnevnu metro kartu. U toku dana se teško koristi metro više od dva ili tri puta, tako da to dođe na isto. To je ipak samo još jedan marketinški i psihološki trik jer lijepo izgleda voziti se jednom kartom cijeli dan, uključujući i tramvaj i bus. Na izlazu iz stanice Oriente je malo veći supermarket u koji sam navratio da kupim vodu i neke jabuke. U sobi sam oko 23. Za danas je bilo dosta i prilično sam umoran od hodanja tokom cijelog dana.

                                                                                                   sledeća >>